Michelangelo je imao tek 15 godina kad se prvi put našao licem u lice s Lorenzom de’ Medicijem. Bilo je to godine 1590. kada su se sastali u raskošnim vrtovima de’ Medicija u blizini samostana svetog Marka u Firenci.

Ambiciozni je umjetnik navodno bio opčinjen zbirkom antičkih kipova koji su se tamo nalazili, dok je Lorenzo bio u potrazi za talentiranim mladim kiparom koji bi za njega izradio nova djela.

Nedugo zatim Michelangelo se našao na platnom spisku obitelji Medici (a njegovom je ocu ponuđena sinekura u carinskom uredu). Time je započeo jedan od najplodonosnijih odnosa između umjetnika i mecene u povijesti.

Uzajamno pomaganje kulture i novca

To je tek jedan od odnosa prikazanih u okviru izložbe Od Medicija do Rothschilda: Mecene, kolekcionari, filantropi koja je nedavno otvorena u Gallerie d’Italia, muzeju grupe Intesa Sanpaolo u Milanu. 

Uz 120 izloženih radova, od umjetnika kao što su Michelangelo i Verrocchio u renesansi do Giorgija Morandija u 20. stoljeću, izložba razmatra odnos umjetnosti i financijskog sektora tijekom godina. Točnije, način na koji su pojedini bankari odlučili podržati umjetnike i umjetničke institucije.

Naravno, Lorenzo de’ Medici pripadao je poznatoj bankarskoj dinastiji i jedan je od 11 financijera uključenih u izložbu u Gallerie d’Italia u Milanu. Među ostalima nalaze se i Giovanni Raimondo Torlonia, vatikanski bankar koji je naručio poznatu skulpturu Antonija Canove Per un de' piedi il furibondo Alcide afferra e scaglia Lica iz 1812., i J. P. Morgan, američki financijer Pozlaćenog doba koji je navodno potrošio više od 60 milijuna dolara na svoju umjetničku zbirku (ekvivalent današnjih milijardu dolara).

„Bez podrške bankara, brojna umjetnička djela ne bi vidjela svjetlo dana”, kazao je Giovanni Bazoli, predsjednik emeritus grupe Intesa Sanpaolo. „Izložba polazi od postavke da su, usporedno sa zadnjih 500 godina i razdobljem potvrđivanja demokratskih vrijednosti, kultura i novac razvili odnos uzajamnog pomaganja.”   

Dok su umjetnici imali koristi od bankara u očitom smislu da su imali dovoljno novaca kako bi mogli raditi, živjeti i napredovati, korist koju su dobili bankari ipak je složenija.

U nekim slučajevima, primjerice u slučaju Lorenza de’ Medicija, čiji doprinos uključuje Michelangelov mramorni reljef Bogorodica na stubama, umjetnost služi za pokazivanje moći i statusa bankara. Kako bi to francuski sociolog Pierre Bourdieu rekao, radi se o pretvorbi ekonomskog kapitala u kulturni i društveni kapital. 

Kultiviranost kolekcionara

Drugi, kao što je Raffaelle Mattioli, imali su manje sebičan cilj. S obzirom na visoku funkciju koju je u banci Banca Commerciale Italiana (COMIT) obnašao gotovo 50 godina, Mattioli je danas možda najpoznatiji po pomaganju židovskim zaposlenicima banke nakon donošenja Mussolinijevih zloglasnih rasnih zakona 1938. godine.

No također je bio i značajan mecena te kolekcionar umjetnina. Nakon Drugog svjetskog rata, pomogao je kupiti Michelangelovu skulpturu Pietà Rondanini (nije dio izložbe) za Milano, čime je spriječio njezin odlazak u SAD.

Također je započeo COMIT-ovu umjetničku zbirku kojom je i upravljao te naručivao djela talijanskih umjetnika sredine 20. stoljeća kao što su Renato Guttuso, Giacomo Manzù i Giorgio Morandi.

Igrom slučaja, upravo je Intesa Sanpaolo banka u koju se, nakon nekoliko preuzimanja, razvio COMIT. Mattiolijevi primjerci čine dio njezine zbirke koja danas obuhvaća 35.000 djela.

Uz umjetnine grupe Intesa Sanpaolo, dio postava izložbe Mecene, kolekcionari, filantropi čine djela na posudbi iz raznih muzeja i galerija, kao što su Musée du Louvre u Parizu, National Gallery u Londonu i Albertina u Beču. Neka od njih u vlasništvu su nasljednika bankara koji su ih kupili, dok su mnoga završila u privatnim i javnim zbirkama širom svijeta.

„Ovdje vidimo kultiviranost svakog kolekcionara”, kaže jedan od kuratora izložbe, Fernando Mazzocca. „Nastojimo istražiti njihov ukus i ispričati osobne priče iza zbirki koje su izgradili.”

Osobne priče

U zanimljivije osobne priče ubrajamo i onu Joachima Heinricha Wilhelma Wagenera, bankara iz 19. stoljeća koji je svoju zbirku od 262 djela ondašnjih umjetnika godine 1861. darovao državi Prusiji. Danas ta djela čine glavni dio zbirke berlinske Alte Nationalgalerie. Wagener je bio ljubitelj romantičara, a njegov doprinos izložbi čine slike kao što je Bijeg Biance Capello iz Venecije romantičarskog slikara Francesca Hayeza.

Konačno, valja spomenuti i primjerenost prostora u kojem je izložba postavljena. Gallerie d’Italia u Milanu jedan je od četiri umjetnička muzeja u Italiji kojima upravlja Intesa Sanpaolo. Izložba je dio projekta banke Progetto Cultura, dugoročne inicijative s ciljem unaprjeđenja društva putem kulturnog obogaćivanja uz ekonomsko obogaćivanje.

„Intesa Sanpaolo djeluje na način koji se odražava i u samoj temi izložbe”, izjavio je Mazzocca. „Umjetnost i financije već dugo idu ruku pod ruku.”