Talijanska pop-art umjetnica Giosetta Fioroni vraški je dugo čekala da se njezina djela priznaju izvan granica domovine, ali sada, u 80-im godinama svoga života, napokon je dobila tu zadovoljštinu.

Ovog je desetljeća prvi put samostalno izlagala svoja djela u Londonu i New Yorku (u galerijama Partners & Mucciaccia i Drawing Center). Velika izložba njezinih radova nastalih u 60-im godinama prošlog stoljeća upravo je završila u moskovskom Muzeju suvremene umjetnosti, a modna kuća Valentino ponudila joj je suradnju na jesenskoj kolekciji za 2014. godinu.

Cijene njezinih umjetničkih djela također su narasle. Prije nekog vremena vlasnici nisu prodavali njezine radove jer za njih nije postojalo tržište. Godine 2014. najveći iznos ponuđen za neko njezino djelo na aukciji bio je 10.000 funti. Nakon što je u travnju 2017. njezina slika „Interno familiare” prodana u milanskoj podružnici aukcijske kuće Christie's, ta je brojka narasla na 74.000 funti.

No, tko je, zapravo, Giosetta Fioroni? Zašto je ona bitna? I zašto je odjednom toliko tražena nakon dugotrajne anonimnosti u 20. stoljeću?

Rođena je u Rimu 1932. g., a roditelji su joj bili umjetnici (otac kipar, majka slikarica). Fioroni se proslavila 60-ih godina prošlog stoljeća kao dio grupe umjetnika „Škola Piazze del Popolo” što je zapravo bio talijanski odgovor na pop-art. Bila je jedina žena u skupini koju su još činili Mario Schifano, Tano Festa, Mimmo Rotella i Franco Angeli (školu su nazvali po trgu u čijim su se kafićima okupljali).

Osim Schifana koji je koristio logotip Coca-Cole u nekim svojim radovima, talijanski pop-art umjetnici u svojoj se umjetnosti nisu bavili potrošačkim dobrima poput njihovih američkih kolega, već su se isključivo referirali na talijansku kulturu.

Tako je npr. za Festu neiscrpni izvor nadahnuća bilo Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu Sikstinske kapele. S druge strane, na svojoj slici „Detalj iz Rođenja Venere” iz 1965., Fioroni je na šizofren način odala počast Botticellijevu remek-djelu prikazom lica istoimene božice u krupnom planu.

Giosetta Fioroni
(Roma 1932)
Detail from the Birth of Venus, 1965
oil on canvas, 100 x 200 cm
Gallerie d’Italia – Piazza Scala, Milan

Ovo je djelo dio veličanstvene zbirke moderne i suvremene talijanske umjetnosti banke Intesa Sanpaolo, a objavljeno je i u 101/900, novoj publikaciji u kojoj je prikazan 101 najbolji rad banke u 20. stoljeću.

Renesansna ikonografija bila je prepoznatljiva Festi i Fioroni kao Talijanima u jednakoj mjeri kao i konzerva juhe Campbell Amerikancima (koja je Andyju Warholu poslužila kao nadahnuće za možda i najpoznatije umjetničko djelo pop-arta).

Još je jedna bitna razlika bila u tome što su pop-art umjetnici u SAD-u koristili mehaničke tehnike poput sitotiska dok su Talijani pretežno stvarali rukama. Fioroni je uživala u izradi monokromatskih djela te je bila poznata po korištenju srebrne emajl boje.

Zbog toga su se njezini uradci odlikovali sablasnim štihom ili, po njezinim riječima, „sanjivim ritmom” jer je likove prikazivala kao „sjećanja koja naviru iz najudaljenijih zakutaka” iako su izgledali kao da bi mogli nestati svakog trena. Njezina sklonost ostavljanju jedva vidljivih tragova olovke u radovima samo je pojačavala osjećaj prolaznosti.

Kada smo već kod prolaznosti, Fioroni je 70-ih godina 20. st. uglavnom iščezla iz kolektivne svijesti iako je tada još uvijek djelovala. Dotad se već talijanska umjetnost poistovjećivala s pokretom Arte Povera umjesto s pop-artom i nastavila se razvijati u tom smjeru.

Što se tiče njezina ponovnog otkrivanja u ovom desetljeću, Fioroni časte hvalospjevima iz cijelog svijeta u mjeri koju nije doživjela ni za svog vrhunca 60-ih godina prošlog stoljeća. Djelomično se to može pripisati rastu cijena poslijeratnih talijanskih umjetničkih djela. Iako su kritičari dugo vremena izrazito hvalili njezine prethodno spomenute radove, sada su napokon privukli pozornost kolekcionara.

U ovom konkretnom slučaju, sve je rašireniji stav da je pop-art zapravo pravac međunarodnog karaktera (i da nije isključivo američki što je dosad bilo prevladavajuće mišljenje) čije je jedno od najdinamičnijih središta bila i Italija. Godine 2016. Mimmo Rotella postao je prvi talijanski pop-art umjetnik čiji je uradak prodan za više od milijun funti (ali i eura) na aukciji.

Vrlo je vjerojatno da će i Fioroni, kao jedina žena članica Škole Piazze del Popolo, kotirati mnogo bolje idućih godina.

Srebrnu boju nije smatrala pravom bojom, iako ju je često koristila u svojim pop-art radovima koji pola stoljeća kasnije zbog toga izgledaju suvremenije nego ikada prije. Njihova monokromatska cool suzdržanost savršeno pristaje uz bijele zidove umjetničkih galerija i minimalističkih modernih domova 21. stoljeća.

A zatim su tu i njezini likovi. Najčešće su to bile glumice i manekenke koje je Fioroni prikazivala kao na naslovnicama modnih i lifestyle magazina. Danas izazivaju nostalgiju za šezdesetima, prohujalim vremenom mode i filma kada su zvijezde zračile zagonetnom ljepotom skrivenom iza raskošnih trepavica i dramatičnih sjenila.

Međutim, stavljanjem naglaska na lica svojih likova uz minimalno prikazivanje njihove odjeće i pozadine, Fioroni se također pobrinula da isijavaju ono što bismo mogli nazvati eteričnom i bezvremenskom ljepotom. Teško je zamisliti da bi ikad mogli izaći iz mode.